Bio sam rob neobičan oblik ljudskog stvorenja oko mene otrovno cvijeće raslo je svuda crnog sam đavla ugrizo za muda...
A ti jos places
18.08.2017.
No More I Love You's
Znam.. da je i tebi, kao i svima dosadilo moje cutanje.
Moje uzdisanje, puhanje, gadost i mrzovolja.
Moje odsustvo.
Znam.
Znam.
I meni je.
Naci cu, ove noci.
! Ja !
Put do ! tebe !
Ambis boli sto nas dijeli .
Taj nas ponor.
Nasa rupa sto kandze straha zagrebase, a sake nesrodnosti
Vjesto lopatama prezira iskopase.
Sve, sve, sve !
Sve samo da ovu noc jos u ocima ti prespavam.
U vrisak zore cim vjetar pocne gradom da kruzi i zavija.
Krisom cu se izvuci iz tvog sna.
Dodirnem ti lice.
Trepavicama cu kao slucajno zagolicati tvoj pupak.
Dok se usne budu igrale sa dlacicama na tvom trbuhu .
Ne bi li jos samo jednom i ja bila uzrok osmijeha na tvom licu.
A da ti to ne znas
Znas...
Potrebno mi je da s vremena na vrijeme vjerujem kako te jos uvijek volim.
Ustvari potrebno mi je da vjerujem da ja mogu tako da volim.
Tebe ja tako lako voljeti.
Ali te vise ne volim.
Izdrzi jos malo stize pojacanje srce je tvoje najbolje naoruzanje
Koliko god da covjek zali i tuguje nad surovim okolnostima sadasnjosti sto su ga zadesile. Nista se nece promijeniti… Srce treba imati. Nema nista ranjivije, raspadljivije i nista smrdljivije nego sto je ljudski um, a isto tako ne postoji nista mocnije.
Veliko, jako i cisto srce. To je vazno.
Neko gore je htio da mi skrene paznju na onu jeziiiiivu prikladnost trenutka sinkronciteta . Samo se pitam da sam tada znala, sve ovo sto sada znam, da li bih neke stvari dugacije odradila? To je druga prica.. Nebitna. Ne zelim da prebirem po tome. To otvara ponore pakla ispred mene. A nista se nece promjeniti. Raste nezadovoljstina kao neman koja zeli da me pojede, ali necu. Iako mi to pruza i neku vrstu zadovoljstva. Nesto u meni zeli da se preda tom mrcvarenju same sebe kao da je to dar, a ne prokletsvo.
Poput onih ljudi sto sto tvrde da ih niko ne razumije ,da sami lutaju tunelima ovog svijeta, prebirem po mislima. Deep down se oni osjecaju superiorniji. Znam sta pricam. Okruzena sam cijeli zivot ili sa tim jebenim neshvacenim, posebnim . Pa oni drugi posebni, ,sto sve imaju figured out, oni sto se identificiraju sa svim i svacim.. A a nisu ni svjesni da su samo dio gomile inertnih lazno sretnih.. zadovojljnih .. Aaaaah! Sve dok se neko ne pojavi i ne zgazi ih kao gnjide koje to jesu.. Pa trendasi.. Ti su meni nekako najvise bljak. Mah meni su svi bljak. Svi su gnjide i svi su glupi.. Cek, cek...Postajem li ja to sto mi se najvise gadi ? boah bljak.
Imam strasno odvratan osjecaj da cu potonuti u blato samosazaljenja. I poceti traziti krivce oko sebe. Booo hooo hooo pooor fucking me. A to mi je fuj! Fuj! Fuj ! Istjeracu ja sejtana sama iz sebe . 100 swings ! 20 turkish get ups on each side and 25 deads. Thaat should fucking do it .
Ali odakle zadovoljstvo onda ? Hmmmm, zadovoljstvo vjerovatno dolazi iz toga, da se silnim analiziranjem rodi ideja o mogucnosti . Jer u toj analizi nadjem mrvicu nade da postoji mala mogucnost da bude nesto sto nije bilo, a moglo je biti Ili nesto sto moze biti.. Profesionalna deformacija. That is what i do, I make dreams come true . If there is a will there is a way. Yaaay! Oh, fuck off!
Ovako izgovorene rijeci zahtjevaju uzbudjenje. A nista ne moze mogucnost napraviti uzbudljivom kao sto to moze masta . A svi znamo sta se desi kada masta proradi.. Zar ne ?.. Od gnjida vidimo leptire i ruzicastu buducnost sto nam nose.. I uvijek najljepsi leptir bude najveca gnjida. Ne ? Socna energija srece postoji samo u onim plodovima ciji korijenovi su duboko u tlu onoga sto je sada…
Ponekad pozelim.. da imamo nesto zajednicko.. da ti se osjecam dalje
U glavi vrtlog izgubljenih znakova i njegovo velicanstvo.
Uvaljena je... iluzionarna vrijednost eksternih stvarcica.
Intuicija i nacin zivota su prilicno uskladjeni.
Sto nije ni malo za pohvaliti. Sta je to u meni , sto mi ne da, da pustim. Sto mi ne da, da budem poslusna. Ja sam digla ruke. Ali ne radim ja to namjerno, jednostavno sam previse vjerna svojoj prirodi , da se, eto, bas! sada! ne testiram. Taman posla.
Nemam sta izgubiti.. ! Sloboda.. Zar nije to sloboda, kada se nista nema izgubiti.. To je sloboda. ( a ovo je pleonazam) NIsta nije banulo iz kutka sjecanja.. Mislila sam o hrani. O hrani. O promjeni karijere. O odmoru sto slijedi , izolovana od civilizacije, o tome sam mislila. O crvenom camcicu i plavom prostransvu.
Tu se svi portali otvore.
Tu se budim u tvom narucju.
Tu, u tvojim ocima, nista osim mene.
Tu, u mojim ocima, nista osim tebe.
Tu se svi uspavani duhovi probude da mi suncem izljubljenu kozu dodirnu.
Tu sam sirena.
Tu si mornar.
I opet bih ti zivot spasila.
Kazi mi gdje boli, poljupci kristalne prasine sve izlijece.. samo ako dozvolis.
U meni jos uvijek ima ono malo sunce gdje mozes da se ogrijes.
Da li su razocarani nasim postupcima ?
Hocemo li ih i ovaj put izdati ?
Ti i ja.. Po ko zna koji put nismo znali ukrotiti zvijeri koje smo probudili.
Izdajemo mnogo vise no jedno drugo.
Ja, najgori ucenik, ucim od najboljih.. Kako bih ih nazvala..Ocevi ? Nisu dovoljno stari.
Ja, najsmotaniji sretnik, imam nekog svog. Ali kako nazvati nekoga od koga, od koga ucis da budes jaci i bolji? Neko ko ce prije izdati samog sebe no sto bi izdao tebe?
U trenutcima kada nesto vise i jace od mene zeli da privuce paznju na postojanje njegovog velicanstva, osjetim bol u pratnji sa strepnjom.. Kao da sva moja paznja ode tamo negdje.. daleko. I nista drugo ne postoji. Uporedila bih to kao njezniju verziju paralize sna, kada ti tijelo spava, a mozak se probudi… Tako budni i svjesni svega , a potpuno nepokretni i to iznenada u tom osjecaju necega se gusite. Kao da te neka nevidlljiva sila pokusava slomiti i ugusiti..
Dugo sam analizirala to neobicno stanje pokusavajuci da odgonetnem sta je to , kako i zasto. Jer za takvo nesto nema potrebe. Bas nikakve. A nije prvi put.. Prvo sam trazila neko logicno objasnjenje.. Nesto sto ima smisla. Kada nisam mogla naci, prepustila sam se osluskivanju poruke skrivene u vjetru, biljkama , zivotinjama .
Naljutila sam se i na vjetar i na zemlju.. I na vodu i na vatru.. Jer to nije moguce.. To sto mi oni govore nije moguce.. I oni su se poceli poigravati sa mnom.. I tako sam zanemarila osnovnu stvar. A to je da svi treba da postujemo zakone svemira.. Jer vidite, svi smo mi povezani, neki malo manje, neki malo vise, ali svi smo povezani.. Pratiti zakone svemira , usvojiti ritam prirode tu je tajna.. . Ali to nije lako. Previse toga vreba..
Volio me je istim ritmom kao sto bi vatra svojim plamenom osvajala sumske grane…Jednu po jednu. Da, bas tako, vatreno i strastveno me je volio . Sve dok se nije rasirio kao pozar i cijelu me sprzio. Kako mu je samo pogled znao nemirno lelujati preko mog bica, poput sto bi mjesecev sjaj lelujao po blago uzburkanom moru. Negdje 2 sata prije ponoci.
To.. to je uvijek probudi iz dubokog sna. A ona kad se probudi, ona, ona otvori svoje celjusti , pocne da se proteze i isteze… Ali prvo umiljato poput macke.. Zauzima sve veci dio mene . Kad shvati da na trenutak zaboravim da ja imam glavnu rijec, ona ne gubi vrijeme. Odmah se ohrabri pa dugo u noc rezi i zavija i sve je zahtjevnija..
Baca
Rusi
Grebe
Zahtjeva da je smirim. A njoj je tesko reci ne. Kako kad je kao jedna od onih neodoljivih zena, koje sretnes samo jednom u zivotu. Vatrenog pogleda i zmijskog tijela. I takva jedna zena je ispred tebe blago rasirenih dugih i cvrstih nogu . Prolivena na raskosnom kaucu prekrivenom svilenim carsafom boje Drezdenskog zelenog dijamanta. U nekoj crno crvenoj cipkastoj kombinaciji .. A ja sam u tom trenutku muskarcina, ratnik, muzjak . Cijeli svijet je moj, nista mi se ne moze desiti u svakom pogledu osjecam se jako. Cak mi se i nozdrve sire bas kao kod razjarenog bika. Sve do onog trenutka dok me ona ne pogleda ispod dugih trepavica , prelazeci rukama preko stomaka i krvavo crvenih usana mi kaze :
Jaci si
Znam da jesi
Dodji
Pruzam joj ruke i ona, ona postaje izvor mojih najboljih trenutaka u procesu rasta.. Uzrok raznih bitaka s demonima dugo u noc. Sto osvojenih sto izgubljenih. Slomljenog duha, docekivajuci jutra na podu, sklupcana jecajuci dok posmatram svoje sopstvene sline na plocicama i vicem ijuuuu groossss. Ili sa osmjehom.. Nebitno kakve su i koliko drugo traju… sekundu ili dan.. Ili... Ona vlada, vodi me.. govori u u moje ime… Ponekad me gura u prezir, a ponekad u bol koja mi se cini neizdrzljivom. Da je covjek naprosto zamrzi…A ne mozes nista no da skupa s njom ides ravno do dna. Sta drugo ? Jer bez nje je covjek prazna kutija. Jedno veliko prazno nista.
Sigurna sam da je ona bacala na plocice i jace od mene. Ali isto tako vejrujem da je i dizala iz pepela i one slabije od mene. Svako je ima.. Moze biti put iz pepela. A i moze bitii i precica za bol. I nju ,kao i sve drugo , mozemo iskoristiti da nam pomogne da gradimo ili da nam pomogne da rusimo.. Samo treba znati kako.. Svi je imamo. Svi… Da i TI , da, da, Ti, Ti bas TI sto ovo slucajno citas samo je pitanje vremena.. kada ce se ta tvoja ona probuditi , otvoriti svoje celjusti i progutati te ..
A kad se to desi nadam se da ces biti spreman/ a !
Oci se sirom rasire.
Zjenice smanje.
Udahnes kratko i brzo. Ali duboko.
Zatvoris oci.
Izdahnes.
Zatim ih opet polako otvoris.
Covjek isti, a drugaciji. Drugaciji, a nekako isti..
Uvuklo se nesto, prasina neka, osjetim smrad u zraku..
U ustima cudan trag.
Zemljen.
Krvav.
The laws of man don’t apply when blood gets in a woman’s eye.
Nekada je najteze prebroditi trenutak.
Kao ovaj sada.
Kada zena postaje dijete s ulice koje prebire po dokazima lazi.
Strpljivo sjedi, pali vatru i cuva plamen za pleme. A plemena nema.
Pleme nikada nije ni postojalo. Kad shvati da su samo njene ruke hladne , a da noc i dalje samo tu mirise kao nigdje na svijetu.
Neki dan , sasvim slucajno zraknuh na stolu, na nekoj teci , pored racunara , na zutom i to ganz novom komadicu papira, velikim slovima pise PSIHOLOG. I broj telefona. I ime.. U tom trenutku sve dobi svoj smisao. Ostala sam smirena jer mi je receno :
Takve privlacis , oblikuj se, a ostani svoja. .
Svoja…
Svoja mhhhmmm.
Pocela sam uzgajati cvijece.. Malo cu se druziti s biljkama umjesto s ljudima.. Upravo mi je paznju privukao jedan zuti cvijet, koji kao da zeli nesto da mi kaze ali ne razumijem… Cini mi se kao da se slaze da me ljudi sputavaju.. Vise niko ne misli da je faza, sad su svi sigurni da sam pukla. Meni, meni je ipak samo bitno da on ne misli da sam pukla.
Lijepo je znati da se mozes baciti u divlje i neistrazeno. Prepustiti se nebeskom , a da na zemlji ima neko ko nikada nece dozvoliti da odes tako daleko da izgubis dodir sa istom…
Kako je samo lijepo zaroniti u nepoznato bez straha.
sto je noc tamnija i svjezija, moja krv sve je vrelija i vrelija.. ova ce biti jedna takva..osjetim to.
osjetim to od pete do glave. vjetar nanosi poznate divlje mirise. da li i ti cujes zvuk noci ? Ili je to ipak samo moj poziv ? vatra se smanjila, vjetar polako mijenja svoj smjer. vjetar na mojoj kozi, u meni budi ceznju. u meni budi strast. budi zelju da se bez otpora prepustim njegovom grubom zahtjevanju prostora u mojim plucima. kakva drskost !
vjetar si ti.
boooosonnnog prolaazisss.. zelenim poljima mog bica, dok se divis komadicima magle zelja, sto k’o kristali vise iznad vlazne trave mojih misli. ipak se ne usudis dodirnuti. kroz guste krosnje, krisom posmatram kako na mjesecini duse moje sjajis. Kosa mi je uvijek puna cvijeca kad me ljubis. lice ti ne vidim, oci ti vise ne znam. usne su ti vrele, a ruke hladne. bas kao i moje..
mhmmmm nekada nisam bas sigurna da li se sjecam ili izmisljam.
ja u snu nemam samo sobu. ja imam cijeli svijet. i jos mnogo toga ali to je druga prica. u svakom slucaju , mirno spavaj i dobro zatvori prozore, ako slucajno pozelim da se uvucem pored tebe i poljubim tvoja ramena.Ili ne daj boze spustim glavu na tvoj trbuh. I vrata isto tako dobro zakljucaj, promjeni bravu.. jer slucajnosti znaju biti pune neke blesave carolije…
Neodredjen proces odusustva u potrazi za… jednim trenutkom od 60 sekundi.
Da li se desio ili ce se tek desiti ?
Izmice mi mogucnost raspoznavanja.
Zelim da prezirem.
Zelim da mrzim.
Nesto duboko u meni ne dozvoljava.
Nesto duboko u meni pretvara ljutnju u tugu..drobi je.. mrvi je..
Ljepota nije kada covjek nadje nacina da utrne.
Ljepota je ipak u pokretu. Ili je ipak ljepse kad se utrne..
Prisutna i odsutna.
Prisutna vise od publike, ali dosta manje od ucesnika.
Svakim danom sve manje i manje.
Duboko u meni se nesto sortira po abecednom redu.
Desava se milion deportacija u isti cas.
Imam pjesmu za tebe .. godinama ceka ta i strpljivo namigne.. sa dalekih obala
u njoj vrani konji..svi…sto su davno zbrisali...jednom lica poznata…ne pamtim ih vise ja...
-----Original Message-----
From: d@bih.net.ba [mailto:ds@bih.net.ba] Sent: Friday, December 07, 2007 2:41 PM
To: S. (TRG)
Subject: Posveta
Nocas te opet traze moje misli
raskosnu, skromnu, posebnu, obicnu,
i nalazim te u setnji kroz predjele sjecanja
odvaznu, sjetnu, ljutu i odlicnu.
Sretoh te daleko, u malome gradu
dijete si, koje me jedva zanima,
i ne slutim veliku rijeku promjena
sto ce sa vremenom preko nas da se sliva.
Sretoh te drugaciju u velikom gradu,
trazim te u tebi, a ti mene kao da znas,
spominjes: "Zvaka, Firsichsaft, ljubav..."
Ti si!
Ne vjerujem, a nije laz.
Nadosmo se u prici interesantnoj samo nama
zahtjevas od mene ono, sto mi po vecini ne pripada,
rekla si:
"Moras prvo puzati da bi znala hodati"
i kao da si svoj stav stvorila tada.
Bile smo u jutrima nakon polivenih noci
sa zastitnim znakom tindrlaka i smoki,
gledala si, kako ne gledaju drugi,
htjela si, sto nece mnogi.
Bila sam na rubu tvoga strpljenja
al' se nisi dala pokolebati,
htjela si me u nesto uvjeriti
u sto ja ne mogu vjerovati.
Usput me pitas zasto se smjeskam,
i ucis citat odraz lica mog,
odgovor ne znam, al' je skupo,
i mnogo skuplje od osmjeha tvog.
Polako se gubis u umoru mom,
srest cu te opet mada ne znam mjesto i dan,
al' znam da bila si,
jesi i bices,
jedna, jedina moja S.
Danas sam te vidjela u oblaku, iznad mog balkona, kako odvazno,sjedis i sviras za Elizu, dok ja rasuta po podu, s nogama na tvom krevetu , a glavom pored tvojih nogica malih, lebdim. Sada znam da je to bila meditacija..
piano, piano,pianisimo..
I dalje kada vidim kako se tresu dok sviraju klavir…prvo pomislim na tebe.
Jer se ti nikada nisi trzala. Uvijek si nekako sjedila mirno,uspravno i odvazno.
Ti si mi rekla da je to nepotrebno, da je to ono furka neka . I ja ti vjerujem.
Mislla sam da cemo stare, sijede, pored nekog krezavog klavira
s vinom u ruci, smijati se i nazdravljati sa zastitnim znakom.
Da cu ja ipak pristati da sviram s tobom, ali samo s jednom rukom i ne vise od 3 tipke.
Cekam da nesto razbijes ali nesto mi kaze da neces.
Postoje neke stvari koje daljina moze dotaci. Neki ljudi koje daljina i vrijeme mogu oteti.
Daljina i vrijeme. Znam ja to. A postoje i oni , sto ih ni smrt ne moze razdvojiti od nas..
Volia bih sada, da... ti da mi sviras turski mars..Dvadeset! ..i.. neki ( pravim se da ne znam) po redu. Trapril. Svrinja jedna smrdljiva.
Ti kao da si znala da cu se ja stalno negdje usput gubiti.
Ostavila si mi toliko toga da mi pokazes mene, samo sam ja , mah znas mene.
Ali zelim da znas da znam.
Sve ovo je pocelo...
Znam da si mi pricala nesto u vezi bolera i orgazma i ne mogu se sjetiti sta. znam da smo se smijale ko lude.A volila bih da se sjetim. Pa sam tindrlakala ne bi li ti odcandrkala. I zalutala sam u nasa sjecanja.. A sjecanja su , kazu ... kao i susreti...Sada se ti polako gubis u umoru mom. Do drugi put .
mhmm hmm mmmmh Imam pjesmu za tebe mhmm hmm u njoj jos smo djeca mi...
Neki dan , sasvim slucajno zraknuh na stolu, na nekoj teci , pored racunara , na zutom i to ganz novom komadicu papira, velikim slovima pise PSIHOLOG. I broj telefona. I ime.. U tom trenutku sve dobi svoj smisao. Ostala sam smirena jer mi je receno : 
sto je noc tamnija i svjezija, moja krv sve je vrelija i vrelija.. ova ce biti jedna takva..osjetim to.
