adamas
sada kada svaki zalazak sunca naginje malo juznije
ugasena u bojama sumraka
uzivam u zadovoljstvu moje duse
duso moja,
kako mi je samo nedostajala hladna toplina jeseni
koju u sebi nosis, udobna melankolija sto boju mojih listova
iz zelene u plamenu pretvori
iz plamene u vatreno crvenu
pa vjetru prepusti da ih zbuni zanosom donesenih rijeci
ukrasenim raznim podzemnim supstancama
koje dijete oktobra mora da izvaze
od grubog uzitka do njezne boli ponocno crnom bojim talase
more na platnu trazi sol, luna bi da zasjaji, a ja se pitam
od cega je pa se ne da unistiti, od cega je pa se tak vjesto
probija kroz stit od allinatta i zauzima prostor sve vise
dise i zivi moju osnovnu mjesavinu
gori i puse
