Bio sam rob neobičan oblik ljudskog stvorenja oko mene otrovno cvijeće raslo je svuda crnog sam đavla ugrizo za muda...
A ti jos places
04.06.2017.
.
Oci se sirom rasire.
Zjenice smanje.
Udahnes kratko i brzo. Ali duboko.
Zatvoris oci.
Izdahnes.
Zatim ih opet polako otvoris.
Covjek isti, a drugaciji. Drugaciji, a nekako isti..
Uvuklo se nesto, prasina neka, osjetim smrad u zraku..
U ustima cudan trag.
Zemljen.
Krvav.
The laws of man don’t apply when blood gets in a woman’s eye.
Nekada je najteze prebroditi trenutak.
Kao ovaj sada.
Kada zena postaje dijete s ulice koje prebire po dokazima lazi.
Strpljivo sjedi, pali vatru i cuva plamen za pleme. A plemena nema.
Pleme nikada nije ni postojalo. Kad shvati da su samo njene ruke hladne , a da noc i dalje samo tu mirise kao nigdje na svijetu.
Neki dan , sasvim slucajno zraknuh na stolu, na nekoj teci , pored racunara , na zutom i to ganz novom komadicu papira, velikim slovima pise PSIHOLOG. I broj telefona. I ime.. U tom trenutku sve dobi svoj smisao. Ostala sam smirena jer mi je receno :
Takve privlacis , oblikuj se, a ostani svoja. .
Svoja…
Svoja mhhhmmm.
Pocela sam uzgajati cvijece.. Malo cu se druziti s biljkama umjesto s ljudima.. Upravo mi je paznju privukao jedan zuti cvijet, koji kao da zeli nesto da mi kaze ali ne razumijem… Cini mi se kao da se slaze da me ljudi sputavaju.. Vise niko ne misli da je faza, sad su svi sigurni da sam pukla. Meni, meni je ipak samo bitno da on ne misli da sam pukla.
Lijepo je znati da se mozes baciti u divlje i neistrazeno. Prepustiti se nebeskom , a da na zemlji ima neko ko nikada nece dozvoliti da odes tako daleko da izgubis dodir sa istom…
Kako je samo lijepo zaroniti u nepoznato bez straha.
sto je noc tamnija i svjezija, moja krv sve je vrelija i vrelija.. ova ce biti jedna takva..osjetim to.
osjetim to od pete do glave. vjetar nanosi poznate divlje mirise. da li i ti cujes zvuk noci ? Ili je to ipak samo moj poziv ? vatra se smanjila, vjetar polako mijenja svoj smjer. vjetar na mojoj kozi, u meni budi ceznju. u meni budi strast. budi zelju da se bez otpora prepustim njegovom grubom zahtjevanju prostora u mojim plucima. kakva drskost !
vjetar si ti.
boooosonnnog prolaazisss.. zelenim poljima mog bica, dok se divis komadicima magle zelja, sto k’o kristali vise iznad vlazne trave mojih misli. ipak se ne usudis dodirnuti. kroz guste krosnje, krisom posmatram kako na mjesecini duse moje sjajis. Kosa mi je uvijek puna cvijeca kad me ljubis. lice ti ne vidim, oci ti vise ne znam. usne su ti vrele, a ruke hladne. bas kao i moje..
mhmmmm nekada nisam bas sigurna da li se sjecam ili izmisljam.
ja u snu nemam samo sobu. ja imam cijeli svijet. i jos mnogo toga ali to je druga prica. u svakom slucaju , mirno spavaj i dobro zatvori prozore, ako slucajno pozelim da se uvucem pored tebe i poljubim tvoja ramena.Ili ne daj boze spustim glavu na tvoj trbuh. I vrata isto tako dobro zakljucaj, promjeni bravu.. jer slucajnosti znaju biti pune neke blesave carolije…
Neodredjen proces odusustva u potrazi za… jednim trenutkom od 60 sekundi.
Da li se desio ili ce se tek desiti ?
Izmice mi mogucnost raspoznavanja.
Zelim da prezirem.
Zelim da mrzim.
Nesto duboko u meni ne dozvoljava.
Nesto duboko u meni pretvara ljutnju u tugu..drobi je.. mrvi je..
Ljepota nije kada covjek nadje nacina da utrne.
Ljepota je ipak u pokretu. Ili je ipak ljepse kad se utrne..
Prisutna i odsutna.
Prisutna vise od publike, ali dosta manje od ucesnika.
Svakim danom sve manje i manje.
Duboko u meni se nesto sortira po abecednom redu.
Desava se milion deportacija u isti cas.
Imam pjesmu za tebe .. godinama ceka ta i strpljivo namigne.. sa dalekih obala
u njoj vrani konji..svi…sto su davno zbrisali...jednom lica poznata…ne pamtim ih vise ja...
-----Original Message-----
From: d@bih.net.ba [mailto:ds@bih.net.ba] Sent: Friday, December 07, 2007 2:41 PM
To: S. (TRG)
Subject: Posveta
Nocas te opet traze moje misli
raskosnu, skromnu, posebnu, obicnu,
i nalazim te u setnji kroz predjele sjecanja
odvaznu, sjetnu, ljutu i odlicnu.
Sretoh te daleko, u malome gradu
dijete si, koje me jedva zanima,
i ne slutim veliku rijeku promjena
sto ce sa vremenom preko nas da se sliva.
Sretoh te drugaciju u velikom gradu,
trazim te u tebi, a ti mene kao da znas,
spominjes: "Zvaka, Firsichsaft, ljubav..."
Ti si!
Ne vjerujem, a nije laz.
Nadosmo se u prici interesantnoj samo nama
zahtjevas od mene ono, sto mi po vecini ne pripada,
rekla si:
"Moras prvo puzati da bi znala hodati"
i kao da si svoj stav stvorila tada.
Bile smo u jutrima nakon polivenih noci
sa zastitnim znakom tindrlaka i smoki,
gledala si, kako ne gledaju drugi,
htjela si, sto nece mnogi.
Bila sam na rubu tvoga strpljenja
al' se nisi dala pokolebati,
htjela si me u nesto uvjeriti
u sto ja ne mogu vjerovati.
Usput me pitas zasto se smjeskam,
i ucis citat odraz lica mog,
odgovor ne znam, al' je skupo,
i mnogo skuplje od osmjeha tvog.
Polako se gubis u umoru mom,
srest cu te opet mada ne znam mjesto i dan,
al' znam da bila si,
jesi i bices,
jedna, jedina moja S.
Danas sam te vidjela u oblaku, iznad mog balkona, kako odvazno,sjedis i sviras za Elizu, dok ja rasuta po podu, s nogama na tvom krevetu , a glavom pored tvojih nogica malih, lebdim. Sada znam da je to bila meditacija..
piano, piano,pianisimo..
I dalje kada vidim kako se tresu dok sviraju klavir…prvo pomislim na tebe.
Jer se ti nikada nisi trzala. Uvijek si nekako sjedila mirno,uspravno i odvazno.
Ti si mi rekla da je to nepotrebno, da je to ono furka neka . I ja ti vjerujem.
Mislla sam da cemo stare, sijede, pored nekog krezavog klavira
s vinom u ruci, smijati se i nazdravljati sa zastitnim znakom.
Da cu ja ipak pristati da sviram s tobom, ali samo s jednom rukom i ne vise od 3 tipke.
Cekam da nesto razbijes ali nesto mi kaze da neces.
Postoje neke stvari koje daljina moze dotaci. Neki ljudi koje daljina i vrijeme mogu oteti.
Daljina i vrijeme. Znam ja to. A postoje i oni , sto ih ni smrt ne moze razdvojiti od nas..
Volia bih sada, da... ti da mi sviras turski mars..Dvadeset! ..i.. neki ( pravim se da ne znam) po redu. Trapril. Svrinja jedna smrdljiva.
Ti kao da si znala da cu se ja stalno negdje usput gubiti.
Ostavila si mi toliko toga da mi pokazes mene, samo sam ja , mah znas mene.
Ali zelim da znas da znam.
Sve ovo je pocelo...
Znam da si mi pricala nesto u vezi bolera i orgazma i ne mogu se sjetiti sta. znam da smo se smijale ko lude.A volila bih da se sjetim. Pa sam tindrlakala ne bi li ti odcandrkala. I zalutala sam u nasa sjecanja.. A sjecanja su , kazu ... kao i susreti...Sada se ti polako gubis u umoru mom. Do drugi put .
mhmm hmm mmmmh Imam pjesmu za tebe mhmm hmm u njoj jos smo djeca mi...
uvijek se nekako izgubim u onom trenutku, kada proljetna noc , kao tamni cipkasti veo prigrli grad. onaj trenutak kada se mogu vidjeti prosarane sjene po betonu kako zedno iscekuju tvoje korake.
kada se zrak ne cini kao samo zrak vec mnogo, mnogo vise od tog.
a u tebi sve treperi jer znas da sve oko tebe je mnogo vise no sto izgleda da jeste.
svjezina i ljepota se osjete... prisutne su. bore se.
ali se da primjetiti da se ljudi ipak guse u onome sto je zima ispovracala.
bore se.
borite se.
tama i intimnost
tama intimnosti, tamna strana intimnosti
dubina tuge proljetne noci.
tezina...naizgled lijepe i svjeze noci.
ce proci.
kazu da gledajuci ljepote u svijetu prvi je korak prociscavanja uma…ja gledam.
mir osjetim svaki put kada sam u blizini ovog kristala.
osjetim razmjenu necega posmatrajuci sve sto je ispred mene, sve te boje.
osjetim da se nesto desava u moju korist zatim zavlada mir.
granice su sve tanje i tanje,
a kada zatvorim oci, i zvuk zemlje pocne da vibrira mojim tijelom
osjetim kako…. kao da se zalijeva nesto sto u meni cvjeta, nesto divine.
i granice vise ne postoje.
I am one.
Nekada davno jos, pokusao mi je objasniti da to bas tako mora biti.
Da se sami radjamo i sami umiremo, na nekim pustim obalama,
satkanim od sjenki nasih snova. I da nema potrebe dramiti oko takvih stvari previse.
Znao je biti i iskren bez da zaboli.. Kada bi se ubjedio da nisam zla.
Ne znam zasto je mislio da sam zla..
Nikada mi to nije bilo jasno.
Nikada.
Ponekada bi znao biti njezan i reci kako bi ipak volio znati
sta se krije iza osmijeha .Znao je reci kako moje oci imaju neobicnu kristalnu boju,
koju s vremena na vrijeme proguta neka tamna maglina.
I kako bi volio nestati u njima. Nekada bi cak i rekao
Dobra si ti, imas dusu.
Ne znam zasto je mislio da sam dobra.
Nikada mi to nije bilo jasno.
Sve zhatjeva mastu pa i percepcija.
Fino slozeni podatci su uvijek nepotpuni ili dvosmisleni.
Sad mi vec pocinjes mirisati na ljiljane .
Na more.
Na zivot mi mirises.
Na jorgovan i lale.
Kako je samo lijepo napuniti pluca tobom.
Kao nekim stalnim osjecajem u svijetu sto je prepun privremenih stvari.
Ne cinis mi se sasvim ljudski. Nikada nisi.
Priznala sam vecim silama da svetci i mucenici,
A i svi oni izmedju i ne znimaju bas toliko.
Mudraci i pjesnici.
Takvi mi kradu dah.
Nista.. Nista mi ne preostaje no da se krisom zaljubim u tudje mislli.
U tvoje misli.
To niko ionako ne primjeti.
Usudice se svi. Hoce! Znam! Osjetim to!
Ako ista osjetim, to osjetim.
Osjetim kada zalutaju i kada se izgube, bas kao sto se i ti znas izgubiti.
Onih par minuta u zamagljenoj divljini svoga uma.
Negdje izmedju zbilje i sna.
Da li su snovi pjesnika i price putnika zbilja samo opasne lazi ?
Neki dan , sasvim slucajno zraknuh na stolu, na nekoj teci , pored racunara , na zutom i to ganz novom komadicu papira, velikim slovima pise PSIHOLOG. I broj telefona. I ime.. U tom trenutku sve dobi svoj smisao. Ostala sam smirena jer mi je receno : 
sto je noc tamnija i svjezija, moja krv sve je vrelija i vrelija.. ova ce biti jedna takva..osjetim to.
Nekada davno jos, pokusao mi je objasniti da to bas tako mora biti.
Da se sami radjamo i sami umiremo, na nekim pustim obalama,
satkanim od sjenki nasih snova. I da nema potrebe dramiti oko takvih stvari previse.
Znao je biti i iskren bez da zaboli.. Kada bi se ubjedio da nisam zla.
Ne znam zasto je mislio da sam zla..
Nikada mi to nije bilo jasno.
My BFF at the office 
Na izvoru samoce kog skupa branismo, bliskosti je nedostajao samo jedan gutljaj smijelosti da ojaca.
